Više od prevoda: Dnevnik jednog prevodioca latinskog jezika


Na prvi pogled, činilo se da će transkripcija povelje biti jednostavna i da je tekst čitak. Međutim, nedoumice oko transkripcije pojedinih reči ostale su nerazjašnjene sve do poslednjih pregleda dokumenta. Očekivala sam da ću prepoznati reči, iako nije svako slovo u rukopisu čitko. Ipak, zadatak nije bio toliko jednostavan. Latinski, kao i svaki jezik, vremenom se menjao i prilagođavao. Uprkos tome što vekovima nije upotrebljavan u govoru (ako zanemarimo njegovu crkvenu primenu), latinski je do 19. veka ostao jezik diplomatije, kao i administrativni jezik kojim su pisana zvanična dokumenta. Moje iskustvo prevođenja latinskog svodilo se, do sada, uglavnom na tekstove antičkih pisaca poput Cicerona, Cezara ili Seneke, te je susret sa latinskim iz perioda rane moderne istorije bilo nešto sasvim novo za mene. Oblici reči ostali su isti, ali su značenja značajno izmenjena. Rečnik Mirka Divkovića, jedan od najboljih latinskih rečnika sa naših prostora, bio je praktično neupotrebljiv za ovaj posao, ali mi je kolega značajno pomogao uputivši me na jedan latinsko-engleski rečnik sa kraja 19. veka, koji je sadržao većinu značenja reči koja su mi bila potrebna. Ipak, ispostavilo se da pronalaženje adekvatnog značenja reči nije bila jedina prepreka u ovom neobičnom prevodilačkom poduhvatu.





