Da li znate koliko je teško uraditi dobar prevod?

Za INFOPREVODE piše Jakov Vidojević

Živimo u eri u kojoj informacija ima najveću vrednost. Baza našeg znanja nikada nije bila veća. Nikada više knjiga nije bilo pisano i čitano; nikada više serija i filmova snimano i konzumirano; računarske tehnologije, finansije i marketing zauzimaju kolosalne delove svetske privrede i naših svakodnevnih života, a one se ekskluzivno bave samo razmenom i dobrom interpretacijom mora informacija...

Danas, živimo od informacija i dobre komunikacije, iako možda nismo svesni toga. Možda ne razmišljamo o tome koliko bi trebalo. Zastupljeno stanovište je da ako zaista poznaješ dva jezika, dva koda, ne bi trebalo da bude teško, kamoli nemoguće da fluidno interpretiraš jedan koristeći drugi, ali stvari su, posebno danas, mnogo složenije.

 

Bogatstvo jezika
Bogatstvo jezika se odnosi na puki broj reči koji jedan narod ima u svom vokabularu. Bogatiji jezici se odlikuju većim brojem sinonima i manjim brojem homonima, kao i pojmovima koji označavaju pojave koje možda nisu prisutne u drugim kulturama, pa samim tim nemaju ni svoju zasebnu reč. Jezik je naš prozor u svet, naš način interpretacije stvarnosti. Iz tog razloga se različiti jezici različitih kultura grade i razvijaju prema autonomnim pravilima tih kultura. U zavisnosti od prirode svetonazora jednog naroda njihov jezik može biti siromašniji ili bogatiji. Bogatiji jezici su precizniji, a siromašniji su jednostavniji i opštiji. Siromašniji ili bogatiji ne znači ništa samo po sebi, kako oba imaju svoje benefite i oba funkcionišu u okviru kultura u kojima se koriste i razvijaju, ali ta poređenja dobijaju na značaju u svetu prevodioca koji radi upravo u tom međupojasu između dve kulture. Njegov stalni zadatak je da složeno pretvara u jednostavno i obrnuto, dok simultano postiže da izgovorena reč zadrži identičan značaj koji je originalni autor zamislio. Međupovezanost uzrokovana globalizacijom i stalne promene u jeziku čine diskrepancije u različitim vokabularima bitnijom nego ikada.

Da li znate koliko je teško uraditi dobar prevod?

Za INFOPREVODE piše Jakov Vidojević

Živimo u eri u kojoj informacija ima najveću vrednost. Baza našeg znanja nikada nije bila veća. Nikada više knjiga nije bilo pisano i čitano; nikada više serija i filmova snimano i konzumirano; računarske tehnologije, finansije i marketing zauzimaju kolosalne delove svetske privrede i naših svakodnevnih života, a one se ekskluzivno bave samo razmenom i dobrom interpretacijom mora informacija...

Danas, živimo od informacija i dobre komunikacije, iako možda nismo svesni toga. Možda ne razmišljamo o tome koliko bi trebalo. Zastupljeno stanovište je da ako zaista poznaješ dva jezika, dva koda, ne bi trebalo da bude teško, kamoli nemoguće da fluidno interpretiraš jedan koristeći drugi, ali stvari su, posebno danas, mnogo složenije.

Bogatstvo jezika
Bogatstvo jezika se odnosi na puki broj reči koji jedan narod ima u svom vokabularu. Bogatiji jezici se odlikuju većim brojem sinonima i manjim brojem homonima, kao i pojmovima koji označavaju pojave koje možda nisu prisutne u drugim kulturama, pa samim tim nemaju ni svoju zasebnu reč. Jezik je naš prozor u svet, naš način interpretacije stvarnosti. Iz tog razloga se različiti jezici različitih kultura grade i razvijaju prema autonomnim pravilima tih kultura. U zavisnosti od prirode svetonazora jednog naroda njihov jezik može biti siromašniji ili bogatiji. Bogatiji jezici su precizniji, a siromašniji su jednostavniji i opštiji. Siromašniji ili bogatiji ne znači ništa samo po sebi, kako oba imaju svoje benefite i oba funkcionišu u okviru kultura u kojima se koriste i razvijaju, ali ta poređenja dobijaju na značaju u svetu prevodioca koji radi upravo u tom međupojasu između dve kulture. Njegov stalni zadatak je da složeno pretvara u jednostavno i obrnuto, dok simultano postiže da izgovorena reč zadrži identičan značaj koji je originalni autor zamislio. Međupovezanost uzrokovana globalizacijom i stalne promene u jeziku čine diskrepancije u različitim vokabularima bitnijom nego ikada.
Složenosti postmodernog stvaralaštva

U poslednjih 100 godina polako bledi margina koja deli naučne radove od literarnih, kako je obrazovanje i čitalaca i pisaca na sve višem nivou, a stare forme medija komunikacije nestaju, dok se nove, konačne ne etabliraju. Iz tog razloga stručni termini i razumevanja unutrašnjih mehanizama različitih nauka počinju da cure u književnost, isto kao što stilske figure i narativni elementi književnih radova sve više utiču na komunikaciju kojom se iznosi naučna analitika. Od Bretonovog „Manifesta nadrealizma”, preko romana toka svesti Džojsa, Vulfove, Foknera, egzistencijalizma Sartra i Kamija, do današnjih postmodernih romana Pinčona, Frenzena, Peljevina, Sorokina… sve su učestalije aluzije i direktne reference na naučne i filozofske radove, koncepte i termine. U isto vreme naučni radovi poprimaju sve književniju formu pri komunikaciji, što je posebno izraženo u radovima francuskih postmodernista i poststrukturalista, bihejvioralne ekonomije, istorie itd.

Sjajni radovi naučne baze znanja sve više imaju narativne strukture literarnih radova, pa se „Velika transformacija” Karl Polanjea čita kao živopisan horor roman posle koga ne može da se spava, istorijski radovi Najla Fergusona se čitaju kao luda avantura, dok romani Džojsa ili Pinčona zahtevaju od čitaoca čitavu kornokopiju znanja istorije, matematike, fizike, psihologije, filozofije...

Prevodilac se tu nalazi u situaciji gde više nije dovoljno odlično poznavanje kulture i njenog koda, sada je potrebno i ozbiljno razumevanje individualnih nauka, stručnih termina i koncepata. I sve to na onom nivou na kome originalni autor razume te nauke i koncepte. Isto tako književni dar prevodioca postaje ključan kada prevodi određene naučne radove Hajeka, Skinera, Zimbarda, Bodrijara i mnogih drugih naučnika.

Poznavanje kulture jezika na koji se prevodi
Ne sme se zanemariti da kulturu jednog naroda grade i kulturne forme drugih naroda. Osoba koja omogućava taj transfer je upravo prevodilac. Tako da koncepti koji grade naš svet često imaju svoje izvorište u inostranstvu. Uzmimo na primer presedan koji je postavio Zlatko Crnković kada je 1968. godine prevodio Helerov klasik. On je odlučio da koncept, po kome roman i nosi naslov, „Catch 22”, kako se zove u originalu prevede kao „Kvaku 22”. Iako bi bilo podjednako validno da je upotrebio prevod kao što je „Caka 22” ili „Kuka 22”. Njegov prevod od tada, pa zauvek predstavlja ne samo naslov rada, već postaje i deo svakodnevnog govora. Kada referiramo na logički ili birokratski paradoks svi pomislimo na kvaku 22. Pored toga, svi ostali prevodioci će morati da koriste taj prevod kao referentnu tačku za svaku priliku kada budu morali da prevedu frazu catch 22, kako bi se održao kulturni kontinuitet, ne jezika sa koga se prevodi već jezika na koji se prevodi. Sa druge strane, postoji sijaset primera, gde provodioci i urednici nisu obraćali pažnju na ranije prevode, pa je „Divni, novi svet” (sada već klasičan prevod Šekspirove „Bure” Živojina Simića i Sime Pandurovića) postajao „Vrli novi svet” pri kasnijem prevodu Hakslijevog romana; „Blaga je noć“ je postala „Nežna je noć“; „Piknik kraj puta“ od prošle godine postaje „Piknik pored puta“, i mnogi drugi primeri koji za posledicu imaju konfuziju i remećenje tradicije srpskog jezika i njegove kulture.

Eto koliki značaj može imati odluka samo jednog prevodioca o prevodu samo jednog naslova.

Prevodilac ne sme biti kritičar

Jako je teško distancirati se pri prevodu, posebno u slučaju obimnog rada ili rada sa kojim je prevodilac stvorio određeni vid emotivne investicije. Jer, na kraju dana, preveden tekst jeste plod rada originalnog autora skoro koliko i posvećenog prevodioca. Prevodilac može upasti u zamku ideje da određeni deo komunikacije originalni autor nije najbolje napisao, te da bi moglo bolje, preciznije ili više u skladu sa ostatkom rukopisa. Originalni autor bi možda mogao da napravi i neku sitnu grešku ili previd u svojim obrazloženjima ili analitici. Prevodilac će u tom trenutku morati da prevaziđe svoju perspektivu i da ostane slepo dosledan što adekvatnijem prevođenju originala sa gotovo nikakvim svojim uplitima, ostavljajući sebe kompletno po strani. Zadatak koji može da bude isto onoliko težak koliko je često i zanemarivan.

Ovo su bile samo neke osnovne tačke kojima sam želeo da približim beskonačne kompleksnosti i ogroman značaj dobrog prevodilačkog posla. Posla koji zahteva apsolutno razumevanje kako perspektive originalnog pisca i kulture jezika koji se prevodi, tako i kulturnog konteksta jezika na koji se prevodi, dok kroz ceo proces mora biti održana ogromna doza uzdržanosti i distance.

Danas se dobrom prevodiocu mora pružiti isto poštovanje koje se pridaje i piscu, jer kako smo sve zavisniji od informacija, tako sve više zavisimo od dobrih prevodilaca koji kao vredni mornari novog milenijuma prenose najvredniju robu sa jedne jezičke obale na drugu.